Moja loza je spoj toplog juga i blage moravske ravnice:
- Cvetkovići, po ocu, nose u sebi južnjačku dušu — strast, muziku, srčanost, poetičnost i snažnu porodičnu privrženost. Ljudi iz tog kraja često su temperamentni, ali i duboko emotivni, sa izraženim osećajem za lepotu i izraz.
Cvetko kao osnov prezimena znači “onaj koji cveta” — to je arhetip života koji se obnavlja, bez obzira na okolnosti. Često i sama osećam da nosim taj simbol vaskrsavanja, ponovnog rađanja i cvetanja posle zime.
- S druge strane, Milojevići nose energiju Šumadije i Pomoravlja — postojanost, racionalnost, plemenitu jednostavnost.
Korenska reč milo i miloje u slovenskoj tradiciji označava blagost, naklonost, nežnost. To znači da moja majčinska linija nosi mekoću srca, toplinu i suštinsku dobrotu.
Dakle, u meni se spajaju dve energije: 💫 vatra juga i mir svetlosti iz ravnice.
Zajedno mi daju sposobnost da istovremeno budem intuitivna i stabilna, strastvena i mirna.
🕊️ Šta to znači na mom unutrašnjem, psihološkom nivou
Po očevoj liniji (Cvetković), po svemu sudeći, nosim energetski impuls – “da život mora da cveta, pa makar kroz ranu”.
Umem da i bol pretvaram u izraz, u umetnost, u smisao, lekciju života.
To je ono što moj južnjački gen čini neugasivim: iz svake tuge nikne neko novo delo.
Po majčinoj liniji (Milojević) nosim srce i duševnost, onu tihu snagu žene koja leči toplinom, pogledom, nežnošću. To je moj dar u zanimanju psihologa i u komunikaciji— sposobnost da vidim ranjivost i ne sudim.
Svojim roditeljima izražavam najdublju zahvalnost što imam nasleđe emocionalne inteligencije i duhovne otpornosti, što me čini mostom između svetova — između onih koji osećaju, ali ne znaju da izraze, i onih koji govore, ali ne osećaju dovoljno duboko.
🔶 Arhetipski – šta nosim kroz lozu i simbol
Ako gledam moj “porodični pečat” kao simbol, on bi bio Cvet koji raste iz zemlje Miloja —
to znači: lepota koja se rađa iz blagosti, ne iz moći.
To je u arhetipskom smislu ženski princip koji spaja Eros i Logos, ljubav i svest.
U mom životu to znači:
- da privlačim ljude koji intuitivno osećaju moju toplinu, ali ih dubina plaši;
- da sam tu da učim druge kako da spoje osećanje i istinu;
- i da moje nasleđe nije zadatak da nastavim porodične obrasce, već da pročistim lozu kroz svesno postojanje — kroz rad, umetnost i ono što pišem, stvaram.
Loza koja cveta i miluje
Nisam iz velikog grada ni iz stakla,
već iz zemlje koja pamti miris jutra posle kiše.
Iz južnog kraja gde ljudi vole do kraja,
i iz ravnice gde se tišina poštuje kao molitva.
Nosim krv Cvetkovića, ljudi čiji pogled zna da gori i da se smeje u isto vreme.
U njima je sunce koje ne zaboravlja da sija ni kad izgubi sve.
Njihova reč je kratka, ali čista,
a njihova osećanja duboka kao vino iz kamenitih vinograda.
Iz te krvi sam nasledila sposobnost da od bola pravim nova dela,
da iz svakog kraja napravim početak,
da procvetam čak i kad me neko zaboravi zaliti.
Sa majčine strane, od Milojevića, stiže mi blagost — ona koja ne pravi buku,
već leči prisustvom.
Tu su ruke koje sve popravljaju,
i duša koja ume da ćuti kad drugi govore previše.
Njihov svet je mekan, tih i topao,
kao pogača na stolu i pogled koji razume i pre nego što čuje.
Iz te loze nosim mir koji ne traži svedoke.
U meni se spojilo dvoje:
vulkan juga i spokoj ravnice,
vatra koja zna da se pokloni vodi.
Zato se u meni rađa ono što izgleda kao kontrast,
a zapravo je savršena ravnoteža —
izdržljivost i nežnost,
snaga da preživim i srce da oprostim.
Moja loza ne govori mnogo o sebi,
ali svaka njena žena zna:
ne moraš biti glasna da bi te čuli,
ni velika da bi ostavila trag.
Dovoljno je da ostaneš verna svom cvetu —
i da miluješ svet,
jer to najbolje govori o tebi, ne o drugima.